Znameniti Pančevci: Olga Smederevac (1891 – 1973), dobrotvor i pokrovitelj, sakupljač i čuvar umetnina

U salonu Olge Smederevac početkom 20. veka okupljale su se najuglednije ličnosti Pančeva.

Podeli tekst...

GDE JE DANAS OLGA?

Kako je samo uzburkana bila 1909. godina za ovu našu varoš.

Uveliko su se nadomak leve obale Tamiša nagizdale fabrike kao što su Vajfertova pivara ili Svilara, a iz krcatog Crvenog magacina zelene boje svakodnevno se odvozila ili dovozila najrazličitija roba, što parobrodima, što vozom ili teretnim zapregama. Iz zemalja Otomanske imperije u države Austro-ugarskog carstva ili obrnutim putem, prevozili su se so, svila, pivo, cigle, drvna građa i – sudbine.

Naš je grad, tada unutar granica Austrougarskog carstva – te 1909. godine dobio Vodene kapije grada koje su i danas, 114 godina kasnije, simbol Pančeva, poznat pod nazivom blizanački svetionici, jedinstveni u svetu, s obzirom na njihov položaj i arhitekturu.

Iste godine, u današnjoj Ulici Žarka Fogoraša, otvoreno je i pančevačko Gradsko javno i parno kupatilo, koje je radilo sve do 60-ih godina, a nakon dve godine gradnje i zahvaljujući dobrovoljnim prilozima građana, završena je i sinagoga, možda najlepša građevina ikada podignuta u Vojvodini, ako ne i u celoj našoj zemlji. Kasnije će, tokom Drugog svetskog rata, Nemci ovu zgradu koristiti kao skladište, a kada se vratio mir, i sinagoga je vraćena jevrejskoj zajednici. Nažalost, preživeli pripadnici jevrejske nacionalnosti, prethodnih godina proganjani od nacista, u to su vreme bili raspršeni po svetu, tako da niti je bilo ljudi, niti novca za obnovu sinagoge. Otuda nekolicina pripadnika pančevačke jevrejske zajednice odlučuje da je prodaju, pa 1955. godine novi vlasnici sinagoge, kao i zemljišta, postaju Mihajlo Oravec i Borislav Stojkov, frizeri iz Pančeva. Već sledeće godine, najveći deo sinagoge bio je srušen. Zašto?

Pa, da bi se na njenom mestu podigao blok stambenih zgrada.

. . .

Olga Smederevac je tog leta napunila 17 godina i samo što se udala za Armina Krevrata iz Turskog (danas Novog) Bečeja. Bio je 17. oktobar i mladi bračni par je sa ostalim viđenijim svetom došao na događaj koji se svakog sekunda trebao desiti na padini, nadomak prodične kuće njenog strica, doktora Vladimira Aleksića.

„… Pančevački „Kiti Houk” je tog dana sigurno bio fascinantan prizor, jedinstven na svetu. Sjatio se ceo grad. „Bio je vašar, a na vašaru…” Fijakeri, čeze, bicikli, konji sa jahačima… Pančevačke dame u najlepšim toaletama sa ambrelama za sunce. Gospoda u odelima sa neizbežnim šeširima, polucilindrima i štapovima… Deca sa papirnim zmajevima i vetrenjačama, prodavci šećerlema… Točili su se neizbežno vajfertovo pivo i kabeza…“ (iz knjige „Kako je poletela Srpska Sparta”, našeg sugrađanina prof. i književnika Milorada Ilića).

Olga je privlačila poglede svojom stasitošću i decentnom mantil-haljinom koju joj je vrsna beogradska modelarka sašila prema kreaciji Pola Poarea, videvši je u francuskom modnom časopisu „Glasnik bontona“ („La Gazette Du Bon Ton“) u kojem je ovaj lucidni modni kreator objavljivao svoje ilustracije. Uprkos tome što dan, srećom, nije bio vetrovit, brokatna se svila lagano lelujala oko njene figure. Malo, malo, pa bi lepa Olga pogledavala u pravcu manastira Vojlovica koji se nalazio tačno preko puta. Biće da je upućivala molitve kako bi njen stric preživeo svoj naum. Bila je ponosna, ali mnogo više prestrašena. Veoma obrazovana i sa punim poverenjem u tehnološke tekovine, ipak je strepela da se „zmaj“ kojeg je konstruisao i napravio njen stric – ne obruši sa neba.

Izrada letelice u sanatorijumu dr Vladimira Aleksića (Izvor: Istorijski arhiv Pančevo)

„… Na najvišoj tački proplanka stajao je u svoj svojoj veličini i neobičnosti, glavni razlog ovakvog okupljanja, doktorev „zmaj”. Iako „zarobljen” (vezan, ankerisan), delovao je veličanstveno i neukrotivo. Vetar je punio i zatezao krila poput jedra, pa se činilo, da će se od silnog propinjanja, otrgnuti i pobeći. Aerodinamika je radila svoje. Građani su sa divljenjem i radoznalošću, posmatrali čudnu pticu, nešto što do tada nisu mogli da vide, baš nigde.

Doktor Aleksić je zauzeo svoju poziciju u srednjem delu donjeg krila. Desnom rukom je držao polugu trupa, sa otklonima na dole, a levom je bio oslonjen na konstrukciju. Glavni pomoćnik, verovatno stolar Jordan, postavio je srednji kraj gumenog užeta i pridržavao dok dva tima za zatezanje nisu doveli uže na nivo početnog prednaprezanja. Dva pomoćnika su blago držala krila. Aleksić je izdao prvu komandu: „Zateži!“ Dva prednja tima su prvo krenula korakom, a zatim potrčala. Aleksić je izdao drugu komandu: „Pusti!“ Dva pomoćnika sinhronizovano su pustila aeroplan, koji je u tom trenutku poleteo…“, – rekonstruiše poletanje profesor Ilić u svojoj gorepomenutoj knjizi i nastavlja: – Let je trajao svega dvadesetak sekundi, ali je i to bilo dovoljno da dr Vladimir Aleksić postane pionir srpske avijacije. Nakon leta avion je bio oštećan, a Aleksić praktično nepovređen. I pored tako završenog leta, svi prisutni su bili ushićeni i oduševljeni, osećajući da prisustvuju istorijskom trenutku. Vest o letećem doktoru iz Pančeva se prenela duž cele Evrope i Amerike.

Podvig Vladimira Aleksića je bio svetskih razmera. U vreme kad je on projektovao svoj aeroplan, bilo je svega 15 ljudi u svetu koji su se time bavili. To je bilo samo par godina posle braće Rajt.

Dok je bila devojčica, Olga je verovatno mislila kako je njena porodica posve neobična. U vremenima kada su žene na ovim prostorima uglavnom bivstvovale samo uz kolevke, korita i ognjišta, Olgina majka Jovanka je bila jedna od prvih članica Dobrotvorne zadruge Srpkinja pančevačkih koja je osnovana još 1894. godine. Poticala je iz ugledne familije, a rođak joj je bio Jovan Jovanović Zmaj, glavom, bradom i brcima. Koje dete ne bi volelo ići Zmaj Jovi u goste?! Malena je Olga, sasvim izvesno, osećala ogromno uzbuđenje kad god bi je mati vodila njemu u goste, a sve radosno iščekujući kakve nove začikalice ili stihoklepe njenog čika Jove, kao što joj je, na primer, jedared o Uskrsu mogao i ovako odrecitovati:

Hristos vaskrs! Slabi, mali,
ne dršćite od strahote,
samo paz’te šta vas uči
Sinak Božji sa Golgote!

Za svoga je oca Milutina verovala da može i ume sve, i da je prvi iza Boga, ako ne i jednak, tako ozbiljan, nepogrešiv, pošten i – svemoguć. Znala je Olga da je njihova prelepa porodična kuća na sprat, očeva zasluga i zasluga njegovog danonoćnog rada. Kada su se iz Banatskog Novog Sela preselili u Pančevo, Milutin Aleksić je još uspešnije razvio svoju trgovinu, a kuća u koju se sa porodicom preselio bila je poznata pod nazivom „Kod crvenog raka“, trgovina kolonijalnom robom. Nema toga što joj otac ne bi mogao kupiti, bila je sigurna Olga. Ali je još od malena bila skromna, ne iskajući od oca nikakve dečje trice ili predmetne privremenosti.

Olga Smederevac, naslikao Stevan Ćalić 1924. godine

Volela je Olga, naravno i neizmerno, i svoje dve mlađe sestre, Sofiju i Smilju. Svojski se trudila da im bude uzor, pa je marljivo i vredno učila. Pored toga što je tečno govorila francuski, nemački, mađarski i ruski jezik, svirala je i klavir, a kada je poodrasla i javno je nastupala kao pijanistkinja.

Njen je stric, ipak, potvrdila bi ovo Olga, bio najveći čarobnjak. Pošto je bio lekar, umeo je da izleči svaku boljku, da zaceli svako razbijeno koleno, da spusti vrućicu koja bi sa Olginog čela odlazila kao rukom odnešena. Da nije sasvim biće zemaljsko, već da ima mnogo i nebeskih darova, Olga nikada nije posumnjala, tako da se nije previše iznenadila kada je njen stric, jednoga dana, napravio – avion. I, jašta – poleteo!

U takvom bezmalo besprekornom okruženju, a odrastajući mimo bilo kakve oskudice, Olgi su društvo pravili lepota, dobrota i mudrost. Otuda ne čudi da je veoma rano pokazala izuzetno interesovanje za umetnost, posebno za slikarstvo, odlučivši da sva umetnička dela koja bi uspevala da nabavi, sačuva za užitak i pouku sadašnjim i dolazećim generacijama. Što bi se reklo, na polzu njenim Pančevcima.

Između tog stričevog poletanja u nezaborav srpske, a vala i svetske, avijacije i otvaranja čuvenog Salona Olge Smederevac, Olga se rastala od gospodina Krevrata sa kojim je u braku provela četiri godine. Pre nego što će Gavrilo Princip pocepati prividni sarajevski spokoj pucnjem u prestolonaslednika Franca Ferdinanda, što će biti izgovor Austrougarskoj da objavi rat kraljevini Srbiji, Olga će se udati po drugi put, za barona Betorija. Ispostaviće se da je dotični baron, pored toga što je imao zvučnu titulu i mnogo više godina od Olge, posedovao i posebno veliki dug. Te su novčane „repove“ svoga zeta, pošteni Aleksići dakako odmah vratili, ali je sa suprotnog tasa sudbinske vage, zarad poravnjavanja, otišla i Olga. Brak je bio sporazumno razveden. Behu to tmasta vremena.

Potpisivanje mirovnog sporazuma između Nemačke i Antantine koalicije koju si činili predstavnici 27 država, upriličeno je u Versajskoj palati. Oči celoga sveta bile su uprte u potpisnike. Olga je taj 28. jun 1919. godine dočekala sa neizmernim oduševljenjem i konačno srećno udata za doktora Stevana Smederevca. Inače, gospodin je Smederevac u Pančevo stigao iz Bavaništa i baš kao i njegova Olga, voleo je umetnost. Bio je dečji lekar, jer su tako odlučili ondašnji Pančevci s obzirom da su mu beskrajno verovali. Procenili su da će – zahvaljujući svojoj čestitosti, posvećenosti i velikom znanju stečenom tokom studiranja u Budimpešti, stažiranja u Đeru, Rijeci i Segedinu i usavršavanju u Budimpešti i Švajcarskoj, – doktor Smederevac sa najvećim uspehom lečiti mališane. Tako je i bilo. Pri tom, onim siromašnijim pančevačkim porodicama, dr Steva nije naplaćivao svoje lekarske usluge.

Dakako da su Olga i Stevan bili vrlo cenjeni i voljeni u svojoj varoši.

One 1909. godine kada se Pančevo bučno rascvetavalo, dok su se orili srkuti iz pivskih čaša i flaša, dok su krckale perece, šuštale svilene ženske suknje i podsuknje… – iz našeg je grada tiho otšetala Isidora Sekulić, ne želeći više da radi kao profesor u pančevačkoj Srpskoj višoj devojačkoj školi (pogledati 14. epizodu serijala „Znameniti Pančevci“, portala Pančevo MojKraj). Srećom, Olga je ovu školu pohađala dok je naša čuvena književnica još uvek bila tamo zaposlena.

Neko je nekome poverio da je upravo taj susret mogao biti sudbonosan, te da je snažnim talasima svoje umetničke prirode, upravo Isidora povukla mladu Olgu u iste vode. U bistra mora moranja. Moranja da se daruje ako se ima i moranja da se postojano postoji prevashodno zarad drugih i bolje budućnosti sveopšte.

Tako je na uglu ulica vojvode Radomira Putnika i vojvode Živojina Mišića, Pančeva kakvo poznajte, na mestu sadašnje Savremene galerije umetnosti, a u ondašnjoj porodičnoj kući Olge i Stevana Smederevca, nastao čuveni i nadaleko poznat Salon Olge Smederevac.

Na mestu sadašnje Galerije savremene umetnosti u Pančevu nalazio se Salon Olge Smederevac (foto: Pančevo MOJKraj)

Akademik i istoričar umetnosti, profesor Dejan Medaković, svojevremeno je ovako opisao Salon Olge Smederevac: – To je bio pravi salon. Sve je išlo po protokolu, od ulaska, pozdravljanja, ljubljenja ruku, malih komplimenata, sve kako je red. Onda dobijete svoje sedište u salonu, razna posluženja, vrlo lepa i uvek vrlo izdašna, da ne kažem banatski obilna. Ali sve veoma otmeno, sve na srebru, porcelanu. Dakle, jedan potpuno građanski ambijent.

Salon je bio uređen u francuskom stilu Luja Četrnaestog sa stilskim vitrinama punim srebrnog i porcelanskog posuđa i sa izrezbarenim policama ispunjenih uredno poređanim knjigama. Bio je tu i unikatni šahovski sto sa figurama izrađenim u umetničkom duborezu.

U tom je Salonu, govorilo se, bilo nemoguće čuti tišinu. Kada bi se tu okupljala znamenita imena ondašnje intelektualne i umetničke elite, Salon bi ispunjavao živ i glagoljiv razgovor povremeno prekidan klavirskom muzikom. Kada bi svi otišli, svako dovoljno strpljiv, a zaljubljen u umetnost, mogao je čuti najrazličitije šumove koji su dopirali sa slika ili iz drugih umetnina koje su ispunjavale prostor.

Slika Stevana Ćalića na kojoj je enterijer u Salonu kod Aleksića

Po zidovima salona nalazile su se uramljene rukotvorine najboljih slikara tadašnjeg perioda, među kojima i platna koja su potpisivali Uroš Predić, Marko Murat, Milo Milunović, Petar Dobrović, Živorad Nastasijević, Miloš Vušković, Ivan Radović, Franjo Radočaj i Milan Butozan. Pored slika, tu su bili sa ukusom raspoređeni i umetnički predmeti koje su vajali Ivan Meštrović, Risto Stijović, Toma Rosandić i Petar Palavičini. Svi su oni bili pozivani u Salon Olge Smederevac najpre na međusobna upoznavanja, a potom na iskrene i umetnošću nadahnute razgovore, razmenu misli, znanja i ideja. Pored slikara i vajara, Smedervci su u Salon pozivali i kompozitore i književnike, među kojima i: Jovana Bandura, Petra Konjovića, Isidora Bajića, Miloša Crnjanskog, Isidoru Sekulić, Milana Ćurčina, Mihovila Tomandla, Veljka Petrovića i mnoge druge. Istovremeno, Olga Smederevac je tim umetnicima postajala i zaštitnik i mecena, a nesumljivo da je ovakva vrsta komunikacije bila itekako inspirativna i podsticajna, kako za goste, tako i za domaćine.

Olga Smederevac je bila, reklo bi se danas, izrazito aktivistički nastrojena, a najviše vremena je posvećivala dobrotvornim i patriotskim „projektima“. Nalazila je vremena da kao potpredsednica pomaže i vodi rad Dobrotvorne zadruge Srpkinja pančevačkih, istog onog društva u kojem je članica nekoć bila i njena majka. Podržavala je rad Sokolskog društva i bila članica Kola srpskih sestara. Na vikipediji se može pronaći i podatak da je „… bila članica i potpresednica Rusko-jugoslovenske zajednice i da je pomagala srpskim stradaocima koji su se nalazili u nacističkim logorima širom Nemačke. Neka od pisama tih logoraša čuvaju se u Istorijskom arhivu u Pančevu. Francuska alijansa u Parizu odlikovala je potpresednicu Francuskog kluba Olgu Smederevac za predani rad u tom Klubu – ordenom Legije časti. Za humanitarni rad na zbrinjavanju ruske siromašne dece i starih lica odlikovana je ordenom Ruskog crvenog krsta, 1935. godine.“

Kolo srpskih sestara. U poslednjem redu sa leve strane sedi Olga Smederevac (foto: Wikipedia.rs – javno dobro)

Drugi svetski rat je doneo mračni umetnički tajac. Veliki broj srpskih umetnika je prestao da slika povukavši se iz javnog života. Uroš Predić je te godine nazvao „sušnim godinama“. Bez slobode nije bilo vazduha, pa tako ni kreativnog udaha. Pojedini umetnici su pali u vojno ili političko zarobljeništvo. Salon je uglavnom bio prazan. Ipak, ko bi uspeo da proboravi u Salonu, čuo bi himnu lepoti i dobroti koju su isijavale slike, skulpture, police… Umetnost se nije mogla zatomiti.

„… I čim se opet promolila sloboda, Olga Smederevac je odmah otpočela sa prikupljanjem i obradama predmeta za pančevački Narodni muzej. Šestdeset je godina unazad ona skupljala dela jugoslovenskog slikarstva i skulptura, koja danas čine Legat Olge i Stevana Smederevca. Deo zbirke slika poklonila je svom rodnom gradu, u kojem je provela život, a deo je poklonila rođacima, pod uslovom da darivano delo nemaju pravo da otuđe niti da ga daju drugom gradu ili državi…“ I pored toga što je počela da poboljeva i što se bogatstvo tokom rata istopilo, Olga je i dalje koristila svaku priliku kako bi posetila izložbe ili koncerte. Uglavnom je to činila kada bi odlazila nalekarske kontrole, u Beograd.

Smrt supruga i nove društveno-državne okolnosti, uzrokovali su osipanje zbirke umetničkih predmeta koje je Olga prikupljala za Narodni muzej. Bila je primorana da rasprodaje nakit i umetnine. Šezdesetih godina prošlog veka Olga se povukla iz javnog života ne mogavši nikako da se uklopi u socijalističko društvo i pravila uravnilovke.

Legat Olge Smederevac podjednako je značajan za naš grad, kao i njen salon. Kolekcija slika i umetnina iz tog Legata testamentom je ostavljena u vlasništvo Narodnog muzeja u Pančevu, a od 1975. godine se svi eksponati mogu videti kao stalna muzejska postavka koja obuhvata slike, crteže, dokumenta, stilski nameštaj… Kako su mnogi umetnički predmeti iz legata bili oštećeni, pre pet godina je završena trogodišnja konzervacija i restauracija o čemu je tada, za isti ovaj portal, konzervator Gordana Đurađević Stojanov rekla: – Bili su oštećeni ramovi i boja na slikama, drvenarija i metalni i delovi nameštaja. Sve smo to obnovili prema pravilima struke i vratili svim predmetima stari sjaj.

. . .


Olga Smederevac je umrla 22. avgusta 1973, u svojoj 82. godini. Sve svoje dragocenosti je rasprodala kako bi jedva preživela godine „koje su pojeli skakavci“.

Jednog kasnijeg 22. avgusta, pančevačka „Utva“ je napravila „Sovu“. Ne zna se da li je neko toga dana pomenuo Olginog strica Vladimira Aleksića i njegovog „Zmaja“. Ali je ostalo zabeleženo da je probni let trajao mnogo duže od „Zmajevog“ i da je „Sova“, čudnih li vremena u kojima su sove veće od zmajeva, teška 750 kilograma, dugačka više od 7 metara i da leti brzinom i do 230 kilometara na sat.

Iste te 1973. godine, Desanka Maksimović je, kao da time želi da isprati Olgu, napisala pesmu „Nemam više vremena“:
„…Nemam više vremena za duge rečenice,
Nemam kad da pregovaram,
( … )
Nemam više vremena za sitnice
Sad treba misliti na večno i neobuhvatno.“

Snaga u umetnost zapretene lepote, dobrote i mudrosti, nesavladiva je. Otuda smo svi i dalje ovde.

Spomen ploča u Pančevu

Na rodnoj kući Olge Smederevac, pre više od jedne decenije postavljena je spomen ploča, rad akademske vajarke i naše sugrađanke, Svetlane Karović Deranić. Iz iste kuće vinula se Olgina duša ka nebu, ka stricu koji je umeo da leti, ka majci, ocu, sestrama i njenom voljenom Stevanu.

Ali, zamislite!?

Valjda zato što je za života mnogo volela da putuje, posebno da posećuje omiljene joj gradove kao što su Pariz, Beč, Prag, Dubrovnik i Opatija, ni do danas se ne zna gde je Olga sahranjena i koje je mesto odabrala za večno počivalište.

Tekst: Gordana Vlajić
Foto: Pančevo MOJKraj, Javno dobro, Narodni muzej Pančevo

Prijavi se za naš Newsletter

Dobijaj vesti i budi uvek u toku s aktuelnostima...

Pročitaj još i...

Želiš li da reklamiraš svoj posao?

Budi uvek na pravom mestu...