Znameniti Pančevci: Jovan Bandur (1899 – 1956), srpski kompozitor i dirigent

Mladi profesor Jovan Bandur počinje da radi kao dirigent Srpskog pevačkog društva i nastavnik muzike u pančevačkoj Gimnaziji, a rukovodio je i beogradskim Akademskim pevačkim društvom „Obilić“.

Podeli tekst...

Da se rodio tri meseca kasnije, ne bih Jovana Bandura ama nikako mogla da smestim u „Znamenite Pančevce“ 19. veka. A, i ovako je malo „preko veze“.

Ne bi ga ta poslednja četvrt 1899. godine, u kojoj se rodio, odredila kao umetnika 19. veka, da ne bi određenih okolnosti koje su na ovakvu moju odluku uticale.

Jovan Bandur se rodio 24. septembra 1899. godine u Dvoru, gradiću koji se nalazi na reci Uni. Zapravo, malo iza Dvorskih dveri, u selu Javnica. Banija je to, Srpska Krajina. Danas, država Hrvatska. Dvor, mesto dvorskog imena koje nagoveštava bajku i jeste bio stecište čuda raznoraznih. I priča zaistinskih, ali stravično strašnih. I dan-danji se prenose šapatom i samo po svetlom danu. Noću bi se ženama, koje bi čule ovu priču, ponovo odsecale noge do kolena, a crni nepomjanik bi ih stavljao na konje da jašu do nigdine. Vele da je jedared, pre osam decenija, bio jedan Rado Vunjac, služitelj iz Dvora, koji se obreo u mrklom mraku, sve neverujući u užasne priče, kad li ga zver nekakva prikova za patos, ruke mu razape i prikuca mu ih za zid. Šest mu se sati, u najvećim mukama, duša na nebo uznosila.

Dugo već Jovan Bandur nije bio u Dvoru, kada je načuo o ovim strahotama. I dugo ga već nije bilo, kada su se jadovna ponovo dogodila. Srećom, sudbina je htela da je Jovan u grudima nosio srce prepuno muzike, a da je osim ušima, arije čuo i dušom. Prestravljen onim što se ispotiha govorkalo, Jovan je još kao dečak sanjao kako pravi melodije. Kako ih zamišlja, oseća i stvara. I kako ta muzika otapa zlo, patnju, bol i mržnju. I opet srećom, Jovanov je otac, inače tamošnji učitelj, veoma rano primetio da njegov sin pokazuje izrazito interesovanje, talenat i ljubav za muziku. Prebirajući nevešto po dirkama školskog harmonijuma, instrumenta sasvim skromnih izražajnih mogućnosti, Jovan je, činilo se tada dečaku, uspevao da isplete zaštitni plašt koji ga je čuvao neustrašivim i pred najstrašnijim bajkama.

Kasnije će mu, u sremsko-karlovačkoj gimnaziji, podršku davati profesor pevanja Dušan Kotur, od koga je stekao prva muzička znanja i zahvaljujući kojem je, pevajući u gimnazijskom horu, već tada upoznao lepotu naše horske duhovne i svetovne muzike. Na repertoaru tog đačkog ansambla nalazile su se u tim godinama nezaobilazne „Rukoveti“ Stevana Stojanovića Mokranjca. (https://banija.rs/poznati-banijci/15316-poznati-banijci-jovan-bandur-kompozitor-i-dirigent.html).

Više razrede gimnazije Jovan Bandur je završio u Vinkovcima, gde je već kao petnaestogodišnjak dirigovao horom koji su činili njegovi školski drugovi. Ali, Jovana je njegovo srce vuklo dalje. Čeznuo je za još violinskih ključeva. I tako je stigao do Beča, gde je studirao na Muzičkoj akademiji, da bi koju godinu kasnije diplomirao na Konzervatorijumu u Pragu.

Mladi profesor Jovan Bandur počinje da radi kao dirigent Srpskog pevačkog društva i nastavnik muzike u pančevačkoj Gimnaziji, a rukovodio je i beogradskim Akademskim pevačkim društvom „Obilić“.

Na e-enciklopediji, a pod pojmom Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo, pored ostalog stoji:

Po završetku rata, Društvo se vraća svom redovnom radu, pa čak ponovo i stipendira talentovane pojedince, među kojima i Jovana Bandura. Po povratku u Pančevo, 1926, Bandur postaje dirigent Društva. Narednih decenija obnovljena je pevačka škola, notna biblioteka, organizovana je prva turneja Društva po Šumadiji (1935).

Punih šest godina, od 1931, radio je Bandur i kao dirigent Opere Narodnog pozorišta u Beogradu, a poslednje dve godine tog perioda i kao vršilac dužnosti direktora. Profesionalne staze ga dalje vode na beogradsku Muzičku akademiju gde je postavljen za administrativnog direktora, a kasnije, posle Drugog svetskog rata i za vanrednog profesora.

Planeta je već neko mirno vreme živela drugačiju bajku. Na svet su one godine kada je Bandur diplomirao, stigli Džeri Luis, Elizabeta II, Majls Dejvis, Merilin Monro…, a dve godine kasnije, 1928, u Beogradu je održan Festival savremene jugoslovenske muzike, na kojem je posebno bila pohvaljena Bandurova kompozicija „Himna čoveku“ koju je napisao za recitatorski hor i kamerni ansambl. Uprkos savremenim tendencijama u umetnosti, uprkos naglašenoj raspevanosti, brzim ritmovima, modernističkim aranžmanima… – Bandur je tada objasnio da je ta kompozicija inspirisana delima Sofokla, posebno mislima iz „Antigone“.

U to vreme, Bandur više radi sa studentima i đacima, nego što zapisuje note.

Ali se itekako osluškuje. I itekako osluškuje.

A, onda se teško razboleo. Dočuo je, i to po sjajnom danu, da je oko njegovog Dvora ponovo mahnitala tamna neman sve terajući ćiriličke žene da hodaju po studenom potoku Zrinjski, sve dok nisu popadale i dok im voda nije ispunila oči. I usta.

Teško se kretao Jovan Bandur. I veoma retko izlazio iz kuće.

Još mu je jedna, krvava, bajka zanemoćala telo. Ali mu je rasplamsala srce. Zapisivao je i zapisivao note više nego ikada pre. Ljudske je duše trebalo lečiti.

Ispisuje tada Jovan trilogiju kantata, nastalu u prvim godinama slobode. Prve dve kantate — bile su odjek upravo „Krvave bajke“. One koju će rečima ispisati druga jedna umetnica, pesnikinja Desanka Maksimović. Bandurova velika vokalno-simfonijska rukovet najpopularnijih pesama Narodno-oslobodilačke borbe, doživela je ogroman uspeh, a na premijeri (1947), učestvovali su članovi Beogradske filharmonije, Hora Radio-Beograda i vrsni solisti, među kojima je bio i Miroslav Čangalović.

Jovan Bandur (Izvor: Javno dobro)

Bog je čoveku podario privilegiju izbora. I tokom druge i treće decenije 20. veka, izgledalo je da su ljudi izabrali da više nikada ne ratuju. Da su shvatili. Da će pevati, plesati, raditi. Ko bi mogao i pomisliti da će neki, sa tom podarenom slobodom, a nakon svega preživljenog, izabrati bilo šta drugo. Ili u bilo čemu preterivati.

„… U toj radosnoj nadi, umetnost se rasprskavala pod ekspresionističkim nabojem koji je potakao i srpsku muziku međuratnog razdoblja, ali ne i Bandura. On je ostao veran svom intimnom umetničkom senzibilitetu, postromantizmu, duhovnim ukrasima, melodičnosti koja miri. To se najbolje čuje u njegovim „Madrigalima“, u zbirci od petnaest horskih dela u kojoj se prepliću taktovi i arije srpskog, bosanskog, makedonskog, crnogorskog i dubrovačkog porekla…“ Na svom umetničkom putu, kako je lepo objašnjeno na sajtu „Poznati Banijci“ (https://banija.rs/poznati-banijci/15316-poznati-banijci-jovan-bandur-kompozitor-i-dirigent.html), Jovan Bandur je svoj dirigentski, javni, ali i kompozitorski rad stavljao u službu realnih potreba sredine čiji je muzički život i sam izgrađivao. Kao dirigent zaslužan za podizanje profesionalnog nivoa izvođačke umetnosti i za šire popularisanje savremenih dela inostranih i jugoslovenskih autora, Bandur je, ostavši privržen svom postromantičarskom stilskom prosedeu, dao i niz dragocenih i originalnih priloga vokalnom području srpske muzičke kulture.

Nažalost, umro je 1956, sa svega 56 godina. Bilo je to maja. U njegovom već umornom srcu bilo je previše sve strašnijih zvukova. Kakofonija jauka iz onih jezivih bajki. Koje ne smem da ispričam, jer biste ih mogli pročitati tokom svetlog dana, a onda…

Muzička škola „Jovan Bandur“ u Pančevu (Izvor: Pančevo MOJKraj)

Da se rodio tri meseca kasnije, ne bih Bandura mogla da smestim u „Znamenite Pančevce“ 19. veka. A, i ovako je malo „preko veze“.

Ne bi ga, naime, ta poslednja godina koju je „uhvatio da se rodi“ u stoleću koje je već bilo gotovo sasvim isteklo, odredila kao „kvalifikovanog“ za „Znamenite Penčevce“ 19. veka, da ne bi određenih okolnosti koje su na ovakvu moju odluku uticale, a zbog kojih ću, sasvim opravdano, biti „optužena“ makar za sukob interesa. Verujem da će me odbraniti Bandurova reputacija.

Pančevačka osnovna i srednja Muzička škola nosi ime Jovana Bandura od 1960. godine. Tu smo školu pohađali i moja deca i ja. Ja sam učila da sviram harmoniku kod profesora Đorđa Tošića, koji je inače bio trubač. Više sam uživala slušajući ga kako svira trubu dok čeka da stignem na čas harmonike, nego u provežbavanju mog instrumenta. Stala bih pored vrata učionice na spratu i osluškivala. Svirao je tiho i divno. Nešto je muzikom „pričao“ što tada nisam umela da prepoznam drugačije, osim kao – setno. Zapravo, ja sam želela da sviram klavir. Ili sam želela da izgledam kao neko ko ume da svira klavir, što je verovatno bliže istini, s obzirom da sam osnovno muzičko obrazovanje napustila posle trećeg razreda. Svejedno sam zahvalna svom ocu koji je me je jednoga dana, imala sam tada 10 godina, pozvao da pogledam „nešto“ na zadnjem sedišti našeg crvenog „NSU princa-pretisa“. Shvatala sam da to nešto oblikom podseća na sasvim mali klavir bez nogara i tupo zurila kroz zadnji automobilski prozor.

Istovremeno sam osećala vrelinu tatinog pogleda iz kojeg je isijavalo čisto sunce sreće što je ispunio želju svojoj jedinici. Imala sam toliko razboritosti da ne briznem u plač. Tata je rekao: – Ovo je još bolje. Možeš svuda da nosiš i sviraš. Izdržala sam i tada da ne zaplačem, ali ponekad verujem da se u tom događaju kriju klice moje povremene bipolarnosti. Ipak, notno se jesam opismenila, što doživljavam kao znanje univerzalnog svetskog jezika. Hvala, tata.

Kada je moja sedmogodišnja ćerka rekla kako hoće da nauči da svira harfu, a „to je ono na čemu svira ona najlepša maca sa ogrlicom u crtanom „Mačke iz visokog društva“, – nisam se bunila i nije mi na pamet palo da joj kupim onu napravicu kojom se seku obarena jaja i da je ubeđujem da joj je to – TO, plus će moći svuda da nosi. Ipak, i danas, kada se posebnim vozilom prenosi njen instrument, pomislim: – Tata, bio si u pravu. Kao i većina dece, i ona je bolja od oba svoja roditelja. Završila je i osnovnu i srednju Muzičku školu „Jovan Bandur“. I Muzičku akademiju gde je nekada radio naš znameniti Pančevac.

Moj sin je takođe maturant Muzičke škole „Jovan Bandur“. Doduše, on svira klarinet. Mnooogo praktičnije za poneti i mnooogo teže za podneti period uvežbavanja. Svako ko je imao prilike da uči da svira ovaj duvački instrument ili u blizini imao učenika-klarinetistu, odlično zna šta su „guskice“. Taj… pa, recimo zvuk, treba izdržati, a sačuvati sluh i mentalnu prisebnost. Tu „leži“ i objašnjenje zašto smo za život odabrali usamljenu kuću na periferiji.

Jovan Bandur (Izvor: Javno dobro)

Muzika. Najdivnija zaistinska bajka. Umetnost koja nas popravlja. Oporavlja. Prolepšava. I zato sam ovu poslednju priču, dvadesetu u serijalu „Znamenitih Pančevaca“ posvetila Banduru. Zato sam ga „preko veze“ ugurala u 19. vek, makar što se rodio svega tri meseca po isteku istog. Zaslužio je da bude u oba. I u vjeki vjekova.

Najpoznatija dela Jovana Bandura:
• Saputnici kroz život, koncert za violinu i orkestar (1954)
Kantate:
• Poema 1941 (na tekst Desanke Maksimović, 1947)
• Jugoslovenska partizanska rapsodija (narodni tekst, 1947)
• Raspeva se zemlja (stihovi Gvida Tartalje, 1949)
• Od svitanja sve do mraka (na vlastit tekst, 1949)
• Himna čoveku (Sofoklo, 1928)
• Ciklus madrigala za hor (1928—51)

Tekst: Gordana Vlajić
Foto: Pančevo MOJKraj, javno dobro

Prijavi se za naš Newsletter

Dobijaj vesti i budi uvek u toku s aktuelnostima...

Pročitaj još i...

Želiš li da reklamiraš svoj posao?

Budi uvek na pravom mestu...