Emilijan Čarnić je bio srpski bogoslov, klasični filolog i profesor Novog zaveta na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Bio je učenik Dimitrija Stefanovića.
Teologiju je doktorirao u Atini. Bio je plodan prevodilac i egzegeta. Njegovo kapitalno delo je prevod Novog zaveta.
Rodio se 28. novembra 1914. godine u Čakovu (Rumunija). Otac mu se zvao Mihailo, a majka Anka, rođ. Ilijević. Po završetku Prvog svetskog rata, njegovi roditelji napuštaju Čakovo jer je selo ostalo u Rumuniji, i doseljavaju se u Crepaju (Banat), rodno mesto njegove majke. Tu je Emilijan završio osnovnu školu, a gimnaziju u Pančevu 1932. godine. U julu 1936. godine je diplomirao na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Iste godine upisuje studije klasične filologije na istom univerzitetu, i završava ih 1942. godine.
U međuvremenu je od septembra 1936. do marta 1937. odslužio vojni rok, a od jeseni 1937. godine počeo je da radi kao veroučitelj u VIII muškoj gimnaziji u Beogradu. Od 1939. do jeseni 1941. godine radio je kao veroučitelj u gimnaziji u Pančevu. Tada je premešten u V mušku gimnaziju u Beogradu, a ubrzo u II mušku gimnaziju u Beogradu. U njoj je ostao da radi sve do 1949. godine, iako je nakon Drugog svetskog rata otpušten iz državne službe.
Branko Bjelajac u knjizi „Sveto pismo u Srba“ o Čarnićevom prevodu Novog zaveta piše:
“Dr Emilijan Čarnić sam se odlučio da prevede Novi zavet. Sledom kojim su nastala, prvo su objavljivana Evanđelja: 1963. godine – po Marku, po Jovanu 1964. g., po Mateju 1965. g., po Luki 1968. g., a 1969. godine objavljena su Dela apostolska. Ova izdanja Čarnić je izdao u privatnoj režiji, o svom trošku, a svaka knjižica sadržavala je i kratak uvodni tekst o samom evanđelju. Godine 1972. Biblijsko društvo je u Ljubljani štampalo Evanđelje po Jovanu, u (probnom) tiražu od dvadeset hiljada primeraka, što je uobičajen postupak pred izdavanje celog prevoda.”
Godine 1973. Biblijsko društvo Beograd je objavilo čitav Novi zavet sa predgovorom prevodioca, kraćim uvodima u novozavetne knjige i manjim Rečnikom najvažnijih pojmova, naziva i imena sa nekoliko mapa, u početnom tiražu od trideset hiljada primeraka. Kao osnov za prevod korišćeno je osmo kritičko izdanje grčkog novozavetnog teksta Aleksandra Merka, objavljeno u Rimu 1957. godine. Za uvodne podatke o novozavetnim knjigama i za rečnik pojmova, Čarnić je koristio najsavremenije grčke, latinske, nemačke i engleske priručnike i komentare.
Kako u svojoj knjizi “Kuće i ljudi” iz 2019. godine Nikola Vlajić piše “Iz Čakova u Crepaju porodica Čarnić došla je 1921. godine, da bi se nakon tri godine nastanila u Pančevu. U našem gradu Emilijan Čarnić završio je tadašnju nižu i višu gimnaziju, 1932. godine. (…) Kao dete, Emilijan Čarnić bio je miran, povučen, odmeren, okrenut knjizi. Te i druge pozitivne osobine krasile su ga čitavog života”.
Tekst: P.M.K.
Foto: Knjiga „Kuće i ljudi“ 2019, Nikola Vlajić
