Pančevačke godine slikara Konstantina Danila

Konstantin Danil je slikao i voleo svoju Sofiju, „anđela njegovog“, kako ju je zvao. Njen lik je podario Materi Božjoj i to upravo na ikonostasu pančevačkog Uspenskog hrama.

Podeli tekst...

Kao ni Hans Kristijan Andersen, kojim smo započeli ovaj serijal o večitim Pančevcima, tako ni Konstantin Danil rođenjem nije bio Pančevac. Ipak, obojica su ime našeg grada upisali u svaku ozbiljnije napisanu istoriju umetnosti. Čuveni bajkopisac Andersen putopisom u kojem je opisao Pančevo, a Danil najlepše oslikanim ikonostasom kojim je ukrasio Uspensku crkvu u Pančevu.

Na tom ikonostasu, u liku Bogorodice, naslikao je svoju Sofiju, mladu suprugu koju je neizmerno voleo i nakon čije je smrti, prijatelju koji ga je nagovarao da se vrati slikarstvu, rekao: – Zar ne vidite da je i mene za sobom ponela u grob?

Zato, neka ova priče počne ljubavno.

Sofija Deli. Kao žito zlatne kose, blago valovite kako samo vreli letnji vetar ume da zatalasa isto to polje žitnog klasja. Oči plave poput vedrog neba, sa dva nevino bela oblačka spuštena na njene jedre obraze, zarumenjene suncem koje iskričavo izranja iz njenih putenih usana. Visoka i obla, ova je mlada Nemica, inače plemićkog porekla, ličila na Leukipove kćeri sa istoimene Rubensove slike. Bila je sasvim mala devojčica kada je ostala bez roditelja, nakon čega ju je u svoj dom primio kikindski podžupan Ištvan Karačoni. I tu, u njegovoj kući, prvi put ju je sreo Danil, koji od tog trenutka nikada više neće biti onaj isti Konstantin.

 

Sofija Deli, portret, oslikao Konstantin Danil, oko 1840. godine (izvor: Narodni muzej u Beogradu)

 

Ruku na srce, za celog će svog života on ostati oniži stasom i sasvim malo pogrbljen, rošavog lica i vazda setnog pogleda iza okruglih naočara za slabovidost. Ali do tada, pred ženama, uvek stidljiv i tih, uzdržan i povučen, Konstantina Danila je, onog trena kada je video Sofiju, proburazila ljubavna strela upućena rukom muze koja će učiniti da mu ta stasita, a opet detinje ljupka devojka, ostane – ispostaviće se – jedino slikarsko nadahnuće. Ugledavši je, njegovo se srce snažno uzburkalo, a umetnička mu se duša svim svojim laticama širom otvorila, obgrliviši ovo devojče silinom koja teško da silnija može biti. Toliko silno, da ju je još istog dana zaprosio, a ne dugo potom, Konstantin i Sofija su se i venčali.

Konstantin Danil je slikao i voleo svoju Sofiju, „anđela njegovog“, kako ju je zvao. Njen lik je podario Materi Božjoj i to upravo na ikonostasu pančevačkog Uspenskog hrama. Udovoljavao joj do te mere da je samo njoj za ljubav, 1836, u Velikom Bečkereku (današnjem Zrenjaninu) sagradio još veću kuću. Bila je uređena po njenom ukusu, luksuzno i po poslednjoj modi, sa skupim detaljima i prelepo uređenim vrtom u kojem su bili zasađeni čokoti najplemenitijih sorti grožđa.

Ondašnja banatska građanska elita ga je izuzetno poštovala. Mada je bio desetostruko skuplji od ostalih slikara, aristokratija je želela porodične portrete ili slike verskih sadržaja – sa njegovim potpisom.
Usled svoje plemenitosti i urođene uglađenosti, Konstantin se sklanjao od svega što je „vonjalo“ po prostakluku i banalnosti. Da bi počeo da slika, pre nego što priđe platnu, obukao bi svečano odelo, zauzeo uspravan i gospodstven stav i nikada nije pokazivao znake nestrpljivosti, a kamoli površnosti. Slikao je polako i izrazito pažljivo. – Ne želim da se ovome ni nakon sto godina pronađe mana, – govorio je.

Otvorio je i sopstvenu slikarsku školu u Velikom Bečkereku gde je, pored ostalih, slikarstvo učio i Đura Jakšić, koji će postati još jedan od čuvenih srpskih pesnika i slikara.

Danil i Sofija, istina, nisu imali dece, ali su živeli spokojno. Činilo se da nikakva banalna sekiracija ne može da pohaba ovu bečkerečku „ljubavnu razglednicu“.

Avaj.

Teška će bolest Sofiju oboriti u krevet. Ne može se rečima dosegnuti dno duboke Danilove tuge. Bdeo je nad njom danonoćno. Mesecima. Godinama. Nadao se i molio. Kada je, jedared, iznenada prepoznao poznatu mu bistrinu njenog morskoplavog pogleda, grudi mu se, na kratko, ponovo ispuniše nadahnućem i vođen svojom probuđenom muzom, naslikao je, po njenom izrazu, još jedan od najkrasnijih likova Bogorodice.

Kasnije…

Kasnije je Konstantinova Sofija preminula. Bilo je to 1872. godine. Danil sasvim zapostavlja i kist i platno. Odbija sve porudžbine. Prodaje kuću koju je za Sofiju sagradio i sa njom opremao. Sačuvan je oglas iz „Vohenblata“, tadašnjih banatskih novina, iz kojeg se vidi da je ponudio na prodaju 600 kvadratnih metara pod zgradama i još toliko zemljišta, kao i još hiljadu kvadratnih metara onog vrta sa najslađim sortama grožđa. Dok njegova voljena spava i dok joj nije potrebna njegova prisutnost, Danil oslikava novo platno. Neko vreme nakon njenog odlaska među anđele, kako je to Danil govorio, jedan ga je prijatelj nagovarao da se vrati slikanju i dovrši „Svetu porodicu”. Danil mu je rekao: – Zar ne vidite da je i mene za sobom ponela u grob?

Tako je i bilo. U proleće naredne godine, i Konstantin Danil odlazi za svojom Sofijom. Bio je 25. dan maja, 1873.
. . .
Noć su i dan smenjivi na zemlji, kao svetlo i tama u sudbinama ljudskim.

Zaslepljen je bio Konstantin Danil. Porinut u boje kojima je umela da ga zamađija, zapreten u zamamnu paletu njenih obećanja, zaronjen u lepotu morskoplavih očiju svoje Sofije, on nije primećevao njen podrugljiv pogled kojim bi ga, dok je bila zdrava, sve češće posmatrala. U svom je mužu ova jedra Nemica videla jedino „ludog malog slikara“, slabovidog i rošavog. Njena bi nam glavna domaćica, da može, sada došapnula da Sofija Danila nikada nije volela.

Već prvo leto iza venčanja počela je da pokazuje netrpeljivost i, današnji bi psihijatri rekli, anksioznost. Nije ga napustila isključivo iz razloga što je u svom samoljubivom, pa samim tim i teskobnom srcu, ipak shvatala da bi razvod uništio Konstantinovu slikarsku karijeru. A onda ne bi više bilo porudžbina, što bi njene garderobere i kutije za nakit ostavilo praznim.

Celim se Velikim Bečkerekom širio loš glas o Sofiji i njenim… pa… zabavama (ahem, ahem!), koje je priređivala pozivajući mlade mušakrce, dok bi njen suprug, do ušiju u nju zaljubljen i doveka njome začaran, boravio u drugim gradovima i selima, oslikavajući crkvene zidove i ikonostase.

Ne zna se da li se led iz njenog srca topio pod talasima ljubavi i brige kojima ju je Konstantin, tokom njene bolesti, posebno obasipao. Ali se zna da bi danas bila potpuno zaboravljena da je upravo Konstantin nije učinio zauvek vekovnom.

I to bi mogao da bude kraj ljubavne priče, ali nije.

Ogromna je i običnom umu nepojmljiva Danilova ljubav prema Sofiji. Kao da ni na onom svetu nije hteo da bude razdvojen od svoje dragane. Prestao je da radi i potpuno zapostavio društveni život, tako da je, uz Sofiju, kao po sopstvenoj žudnji – i on bio zaboravljen. Jer, u zaboravu su bili ponovo zajedno.

Bogorodica u Uspenskom hramu u Pančevu koju je Konstantin Danil oslikao po liku svoje supruge Sofije Deli

Vreme je hujalo…

Jednoga dana, bilo je to 1937, tačno 64 godine nakon Konstantinove smrti, na varoškom groblju današnjeg Zrenjanina koji se tada zvao Petrovgrad, grobari su, kopajući raku za neku pokojnicu, lopatama udarili o limeni sanduk. Pa o još jedan. Pravila su nalagala da se u takvom slučaju pozove posebna komisija. Tako je i urađeno. Čim pre, okupili su se na tom mestu ondašnji gradonačelnik, inženjer Vladimir Živković, finansijski savetnik, gradski fizikom (tj. lekar) i zapisničar koji je sve tada utvrđene podatke precizno zapisao. Konstatovano je da su se u limenim sanducima nalazili posmrtni ostaci slikara Konstantina Danila i njegove supruge Sofije Deli. Taj se zapisnik i danas čuva u Istorijskom arhivu. Kako su Danilova dela itekako (o)živela i nakon njegove smrti, Zrenjaninci su mošti velikog slikara i njegove supruge sahranili u drugu grobnicu, na istom Kalvarijskom groblju. Dve decenije kasnije, 1950, na tom će mu mestu Gradski odbor podići i spomenik.

Konstantin Danil je svega četiri godine proboravio u Pančevu. Pa, ipak bi mogao, potpuno sam ozbiljna, posthumno biti proglašen počasnim građaninom. Ovde je oslikao svoj prvi i najlepši ikonostas.

Sad valja pomenuti pančevačkog protu Arsenovića, jer bez njega ne bi bilo tog ikonostasa kojim se dičimo. Prota Arsenović je, naime, 1828. bio u Alibunaru, u poseti graničarskom kapetanu Kljunoviću. U njegovoj je kući primetio izvanredne slike, portrete tog istog kapetana i njegove žene. Saznavši da ih je uradio Konstantin Danil, tom je mladom slikaru odmah ponudio da izradi ikonostas nove pančevačke pravoslavne crkve Uspenja Presvete Bogorodice. Do tada najveće i najlepše, sa dva tornja.

 

Uspenska – crkva s dva tornja – u Pančevu (foto: Pančevo MOJKraj)

 

Karađorđe je lično obezbedio drvenu građu. I tako je u leto 1829. godine, ugovor potpisan, da bi Danil naredne četiri godine, koliko je trajalo oslikavanje, živeo u Pančevu. Dok je radio na ikonostasu, on je za imućnije Pančevce naslikao i oko 20 slika i ikona, od čega su 10 potreta naručili vlastelini Jagodići. Da dodamo ovde da je tokom svog boravka u Pančevu, Danil portretisao i o. Teodosija Crnjanskog, igumana manastira Vojlovica i pretka Miloša Crnjanskog, još jednog večitog Pančevca. Kako se samo ukršaju široki putevi velikih ljudi.

Uglavnom, kada je ikonostas zablistao u punoj lepoti i sjaju, opština je Konstantina Danila, u znak posebne zahvalnosti, nagradila sa 4.000 forinti u srebru, čime je on ne samo stekao poprilično bogatstvo, već i ugled tada najboljeg majstora. Konstantin je itekako bio svestan da zasluge pripadaju proti Arsenoviću sa kojim je do kraja ostao u prijateljskim odnosima i čiji će lik, u znak zahvalnosti, pozajmiti Svetom Savi, slikajući docnije ikonostas u Jarkovcu.

 

Ikonostas u Uspenskoj crkvi u Pančevu, rad Konstantina Danila

 

Poznavaoci likovne umetnosti kažu da pančevački ikonostas „… odlikuje mladalački lirizam, opšte shvatanje i svežina kolorita. Tu je naslikao i lik Arhanđela Gavrila, njegovo remek-delo, i remek-delo srpskog slikarstva 19. veka.“

Pored ovog, Konstantin je naslikao i ikonostase u hramovima u Uzdinu, Temišvaru, Dobrici i Jarkovcu. Radio je i mrtvu prirodu, ali su mu ipak najpoznatiji portreti gospođe Vajgling, gospođe Teteši i Pavela Kenđelca, prvog Srbina doktora teologije. A, zahvaljujući portretu koji je, prema slučajno sačuvanoj Konstantinovoj fotografiji, uradio Uroš Predić, drugi jedan genijalni slikar, danas se zna kako je izgledao Danil.

 

Jedina sačuvana fotografija Konstantina Danila, na osnovu koje je Uroš Predić naslikao Danilov portret

 

Zna se i da je rođen u rumunskom gradu Lugoš, čijom sredinom protiče Tamiš. Išao je veliki slikar, tako se čini, za našom rekom. Zna se i da je učio slikarstvo od 1812. do 1816. godine u temišvarskom ateljeu Arse Teodorovića, poznatog slikara tog vremena (videti epizodu br. 3, ovog serijala). Danil je tokom života više puta prepričavao kako ga je ovaj učitelj slikanja oterao, rekavši mu da nema više čemu da ga nauči. I to se zna. Zna se i da je do 1827. bio putujući slikar koji je zarađivao slikajući portrete plemića i imućnijih građana. I da je od 1843. do 1852. uglavnom boravio u svojoj kući, u Velikom Bečkereku, gde je neumorno slikao. Zna se i da je u tom periodu išao na studijsko putovanje u Italiju.

Jedino se ne zna kada je rođen. To je moglo biti 1789. ili 1802. godine. Neki, pak, kažu da je na svet došao najverovatnije 1801. godine. Ili 1802. Što znači da se ne zna tačno koliko je dugo živeo. Tako je to sa onima koji se zauvek potpišu dok proborave na ovome svetu. Ne zna im se početak, ali im zato ni kraja nema.

Autor: G. Vlajić
Foto: Javno dobro

Prijavi se za naš Newsletter

Dobijaj vesti i budi uvek u toku s aktuelnostima...

Pročitaj još i...

Želiš li da reklamiraš svoj posao?

Budi uvek na pravom mestu...